Nakon pune tri godine, u subotu, 9. lipnja 2018., malo iza ponoći, ponovno smo odlučili posjetiti Padovu. Noćni polazak nije odavao znakove umora na licima hodočasnika, već nestrpljenje i radost što idemo u posjet svecima koje slavi i časti baš čitavi svijet. Opet novi izazovi i putovanja u župi bl. Alojzija Stepinca, zahvaljujući našem župniku, vlč. Antunu Vukmaniću, koji je i na ovaj način dobio više nego zasluženi poklon za svoj ovozemaljski rođendan. Tko zna, možda je njegov imenjak Sv. Antun baš tako i htio?!

Kao i uvijek krenuli smo s molitvama i krunicom popraćenim dobro pripremljenim uputama našeg župnika koji je za sve hodočasnike dobavio prikladnu knjižicu „Padovanski hodočasnik“. Uz naš autobus, na hodočašće su krenuli i vjernici iz Daruvara te župljani sa Svetog Duha istoimene župe Svetoga Antuna Padovanskog. Čiji je autobus bio brži nisam uspio doznati, ali želja i nada da sretno dođemo do odredišta te da nas pri tome ne svlada umor, bile su jednake. Jedno je sigurno, svi smo bili pozvani!

U ranim jutarnjim satima, stižemo u Padovu i okupljamo se pred svetištem sv. Leopolda Mandića te u tišini ulazimo u njegov samostan…

Mala vratašca kroz koja smo polako ulazili, mir i strahopoštovanje, već su davali naznaku da se iza krije nešto veliko i sveto. Meni je osobno izgledalo kao djelić Raja na zemlji. Svaka freska, svaki njegov kip, svaki kamen i biljka, kao da su nas pozdravljali: „Dobro mi došli, vi što u me vjerujete i što se meni utječete jer ja ću vas odmoriti i duše vaše nahraniti“. Nakon molitve za zdravlje naših bližnjih i onih koji su nam se povjerili, sjeo sam u vrt na klupicu ispod jele na koju je kapucin Pietro Bernardi upisao: „Ricevette in dono questo abete nel 1937. e incarico padre Pietro Bernardi di piantarlo dove potesse vivere e crescere. Lode del Signore“. Moje vrlo slabo poznavanje talijanskog jezika nije odgonetnulo što to tu piše, ali ne znam zašto, kroz glavu mi je proletjela Gibbonieva pjesma „Zamoli me“ koja u sebi ima stih „GDJE ME STAVIŠ TU ĆU RASTI“. Na Vama je dragi čitatelji da probate sebi dočarati ovaj tekst, a o daljnjim dojmovima s hodočašća pisati nastavlja moja supruga.

„Fede! Abbiate fede! Dio e medico e medicina“, riječi su koje je sv. Leopold često znao izgovarati: „ Vjeruj! Imaj vjere! Bog je liječnik i lijek“. One označavaju jednostavnost i veličinu tog napaćenog sveca koji je mi je oduvijek bio blizak. Naime, u crkvi sv. Leopolda Mandića u Dubravi učila sam vjeru te primila sakramente pričesti i krizme. Tada još nije bio izgrađen samostan, već je nas nekolicina pješice hodalo nekoliko kilometara svake nedjelje u malu crkvu koja je izgledala poput kuće s velikim križem i častila sliku sv. Leopolda. Kao dijete sam ga promatrala i tada nisam poznavala njegovu život niti svetost ali sam osjećala duboku poštovanje i bliskost. Isti sam taj osjećaj ponovno proživjela kraj njegovog izloženog tijela i u njegovom „salončiću ljubaznosti“ kako je papa sv. Ivan Pavao II. nazvao ispovjedaonicu u kojoj je proveo skoro 40 godina pomažući i ispovijedajući. U tom jednostavnom i cvijećem okruženom samostanu osjetila sam mir, a u svaki kutak posvećen svecu i njegovom životu duboko je usađena skromnost koja poziva na vjeru. Usprkos svojim tjelesnim slabostima i nedostacima naš svetac je uporno služio drugima do smrti, a svojim primjerom pozivao na obraćenje i vjernost Bogu. Promatrajući njegove istrošene sandale i na slikama umorne ali Duhom Svetim ispunjene oči, shvatila sam što znači poniznost i sebedarje do svršetka.

Kako je vrijeme odmicalo tako se samostan kontinuirano punio žamorom hodočasnika iz Hrvatske, a posebno je bio lijepi osjećaj uz osobnu molitvu slušati pjesmu „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata“ koja je odjekivala hodnicima. Mnogi su imali priliku ispovjediti se kod naših svećenika i tako se bolje pripremiti na osobno putovanje.

Kako smo prema programu imali predviđene protokole, tako smo morali napustiti tu oazu mira i krenuti na put u susret drugom vrlo važnom svecu u mom životu, sv. Anti Padovanskom. Naime, on se oduvijek najviše slavio od svih svetaca u mojoj obitelji i uvijek mu se utjecalo na zagovor u teškim životnim situacijama. Tako je i moj otac, kada je prije godinu dana imao moždani udar, jedino razgovjetno ponavljao: „Pomozi, sv. Ante!“ Tako da sam imala osobni razlog za zahvalu što mi je otac živ i što mu je pomogao u najtežim trenutcima agonije dajući mu utjehu i mir. Tako smo krenuli na put hodanja i čašćenja voljenog sveca. Na putu smo prvo obišli baziliku sv. Justine koja je izgrađena u čast ranokršćanske mučenice i zajednički se pomolili na grobu sv. Luke evanđeliste. Sjećam se da mi je zastao dah samim ulaskom u baziliku, stala sam pred križem i jedva pogledom obuhvatila taj veliki prostor, potpuno nesvjesna što nas tek očekuje u bazilici sv. Antuna. Ušla sam nepripremljena i zatečena. To velebno zdanje, ispunjeno s toliko detalja, skulptura, slika, oltara, relikvija oduzeli su sva moja osjetila. Bazilika je sa svim svojim sadržajima pravo umjetničko djelo, koja svojom veličinom izaziva strahopoštovanje, a s druge strane poziva na veličanje i slavljenje Boga i božanskog … Postaješ svjestan svoje malenkosti ali i koliko je žrtve, talenata i truda utkano u svaki milimetar tog prostora. Poseban je osjećaj bio sudjelovati na misi na hrvatskom jeziku koju su predvodili naši svećenici hodočasnici. Naš posjet bazilici završio je obilaskom groba sv. Antuna i relikvija u bazilici, te je trebalo krenuti dalje tragom života Sv. Antuna.

Već polagano umorni ali ispunjeni milostima posjetili smo svetište Arcellu, mjesto preminuća sv. Antuna. Zajedničkom molitvom litanija i osobnim zagovorima obišli smo kapelu preminuća sv. Antuna te nastavili naše putovanje prema posljednjem odredištu našeg hodočašća, svetištu Camposampiero. U tom mjestu je sv. Ante proveo posljednje mjesece svoga života u molitvi i meditaciji. Imali smo priliku vidjeti “sobicu viđenja” i malu crkvicu “Svetište oraha”. To mjesto me se posebno dojmilo i smirilo u potrebi da zastanem i ostanem u tišini. Ne moleći, ne hvaleći, ne zazivajući, već prepuštajući se milosti i osjećaju ispunjenosti. Nije bilo vremena za meditaciju jer nas je čekao dug povratak našim domovima. Iscrpljeni tijelom, naš duh je sada bio pripremljen za predstojeću svetkovinu sv. Antuna.

Danas, s odmakom od nekoliko dana, još uvijek pod dojmovima prebiremo po sjećanjima i osjećamo zahvalnost što smo bili odabrani i pozvani da kao par zajedno doživimo ovo duhovno putovanje.

Bog s Vama!

Mario i Gordana Pereža

Galerija fotografija s hodočašća