Na hodočašće smo krenuli oko 6:30 predvođeni vlč. Josipom Golubićem iz župe Sv. Petra te su s nama u autobusu bili i predstavnici Župe sv. Obitelji. Većinom su u busu bili bračni parovi s djecom od 3 do 10 godina starosti tako da je vladala prava obiteljska atmosfera.
Jutarnje sunce u polasku dalo nam je nadu da će nas vrijeme poslužiti, a gitara koju je sa sobom ponio Bruno Lopandić nagoviještala je pjesmu i veselje. Moram priznati da sam do samog polaska bio dosta zabrinut, najviše zbog djece i kako će to oni podnijeti, ali dolazak ostalih s djecom manjeg uzrasta od naših cura te jutarnja molitva i ozračje koje je zavladalo u autobusu razbile su taj nemir. Par sendviča, malo priče i eto nas u Ravnoj Gori, koja je bila prekrivena snijegom pa smo doživjeli i pravu zimsku idilu te se na stajalištu i malo pogrudali. Za nevjerovati.

U Rijeku smo stigli nešto iza 9 sati, a tamo hrpa autobusa iz cijele Hrvatske. Dolaskom do svetišta Majke Božje Trsatske, našli smo si lijepo mjesto s kojega smo pratili misno slavlje i svjedočanstva obitelji koje su nas se posebice dojmile, kako starije, tako i one mlađe. Moja se supruga rasplakala nad svjedočanstvom jedne mlade majke kojoj je samo prisustvo Isusa Krista i Njegova ljubav u nekoliko navrata, doslovce spasila život. Iskrenost tih svjedočanstava masu je ljudi ostavljala bez riječi i daha. Poseban je to bio osjećaj.  

Više od četiri sata prošla su prebrzo, a najzanimljivije je to da nitko nije bio nimalo umoran pa smo prošli i stazom Križnog puta uz brdo i potom nazad do busa jer je dogovoreno kretanje bilo u 15 sati. Velečasni Josip i naš vozač Ivica poveli su nas potom do Crikvenice gdje smo osjetili malo mora, prošetali rivom, pojeli sladoled i nazad za Zagreb. Putem do Zagreba svirala se gitara, pjevale pjesme i molila krunica u koju je vlč. Josip uključio svu djecu te su jedno po jedno molili desetice. Mir nakon posjeta svetištu i slušanje kako ta dječica punog i iskrenog srca mole krunicu, osjećaj je kojeg nikada nećemo zaboraviti, niti ja niti moja supruga.
Na kraju mogu samo reći da vrijeme u kojem živimo i okolnosti koje nas okružuju, jednostavno nestaju na mjestima poput ovoga i daj Bože da moja obitelj i ja doživimo još ovakvih trenutaka.

Galerija slika

Mario Pereža